TRENUTAK U VJEČNOSTI ILI VJEČNOST U TRENUTKU

Zarobljen u gužvi plastičnih ljepotica; namrgođenih pogleda; istrošenih, šminkom zamaskiranih mladih lica; kravatom kao povodcem stegnutih grkljana i gomile lažnih osmijeha tromo se kretao hladnim ulicama New York-a.

 

Koračajući hladnim ulicama New York-a i razmišljajući kako se robovi modernog vremena umjesto na lancima drže na kravatama zalazila je za ugao 34-te i Lechster-ove.

 

Zamišljeno i u  nevjerici posmatrajući, u staklima skupocjenih izloga,  odraz svoga odveć ostarjelog i vremenom izrezbarenog lica, zalazio je za ugao 34-te i Lechster-ove; ugao koji je u ruci svoje jedne ulice nosio njega, a druge nju primićući ih u pljesak prošlih života.  Iz nezadovoljstva i pukog gađenja skrenuvši pogled sa svog odraza počeo je u gomili tražiti barem jedan iskren osmijeh. U svojoj maloj potrazi, preturajući po licima prolaznika, ugledao je nju, tračak sreće u ovom monotonom gradu. Nosila je, kao i uvijek, ravne cipele i lepršavu haljinu. Njene noge više nisu onako zanosno izvirivale ispod nemirnih rubova haljine. Nije izgledala isto, odrasla je. Možda bi se, čak, moglo reći i ostarila. Bili su tu, opet zajedno, na uglu 34-te i Lechster-ove, a između njih su stajale decenije, čineći ih tek strancima sa zajedničkim sjećanjima. Imala je nešto ispupčen stomak, baš onakav kakav bi žena njenih godina i trebala imati, onakav kakav ima žena koja je više radila na izgradnji svoje duše nego tijela. Gledao je u taj nezategnuti, neizvještačeni, neoblikovan raznim dijetama, ženski stomak kao u pravo čudo, pravo malo blago u ovoj gomili izvještačenih ljepotica. Dekolteisana haljina dijelom je razotkrivala njene pomalo istrošene, ali još uvijek prelijepe grudi puštene, bez grudnjaka, da vise niz tijelo. Nikada nije nosila grudnjak… Lice, pomalo izgužvano, još uvijek je bilo prekriveno pjegicama koje su nekada pobuđivale prve dječačke žudnje. Njene  usne bile su ispijene, ali u očima se krio poznati sjaj, onaj dječiji sjaj koji je to, skoro staračko lice činio poetičnim. Njena je kosa još bila onako bujna, sada doduše skupljena i bez starog sjaja, ali još uvijek bujna i zanosna kao nekada.

 

Podignula je zamišljeni pogled i ugledala ga. Nije se puno promijenio. Kosa mu je osijedila, a koža se skupila i izgužvala, kako to i obično biva sa tkaninom u veš mašini života. Ali nije se puno promijenio. Nosio je, kao nekada, iste uglancane cipele i sivi kaput iz čijeg je jednog džepa, kao i uvijek, virila polovna knjiga, a iz drugog raskupusana bilježnica i olovka. Ona nikada neće saznati da se u pjesmama zarobljenim između otrcanih korica te bilježnice nalazi pjegava djevojčica, vječno živi jedna zaboravljena ljubav i ispunjavaju se nedosanjani snovi. Bila je to jedna od onih bilježnica na čijim se stranicama tintom kreira besmrtnost žene koja obuzme srce pjesnika. U njegovom pogledu nazirale su se neke poznate dubine. Ruke vječito sklonjene iza leđa spusti niz tijelo i na njegovom prstu zasija zlatni okov, simbol vječne ljubavi. Volio je samo jednom u životu, onako iskreno i čisto, neponovljivo i vječno, kako samo pjesnik voli, onako kako se samo jednom i može voljeti. Ali to nije bila njegova supruga. Volio je jednu malu, davno izgubljenu, pjegavu djevojčicu sa vječitim sjajem u oku, djevojčicu kojoj je pod zvjezdanim nebom čitao Jesenjina.

 

Posmatrajući ga njene su misli odlutale, izgubljene negdje duboko u onoj visokoj travi u kojoj ga je, kada bi pobjegli sa fizike, naslonjena na njegovo rame, sa divljenjem slušala kako recitira svoje prve pjesme. I opet su bili tamo, puni nade šetali pored Miljacke sanjajući o budućnosti. Opet ju je učio da svira gitaru koristeći njene, na žicama pogrešno namještene prste kao izgovor da joj prvi put dodirne ruku pozicionirajući, drhtavim pokretom, svaki prst na odgovarajuće mjesto. Ponovo joj je pisao pjesme na jednom malom jeziku, u jednoj maloj zemlji i ponovo su se voljeli pod nebom jednog malog grada jednom velikom ljubavlju. Opet ih je grijalo sarajevsko majsko Sunce dok ju je sve snažnije držao za ruku, kao da je znao da će jednom morati da je pusti… I onda se odjednom našla u njihovoj staroj, iznajmljenoj sobi jednako se prisjećajući i njihovih svađa, izgubljenih snova, noći bez sna, njegovih kofera i u lice zalupljenih vrata.

 

Njena ga pojava vrati u večer u kojoj joj je pokazivao sazviježđa iako je znao da se mnogo ljepše zvijezde nalaze u njenim očima. I opet su plesali na kiši, ponovo je osjetio davno zaboravljeni miris kiše na asfaltu grada u kome je mladost ostala. Ponovo ga je obuzimao miris kiše na njenom vratu, pokisla haljina priljubljena uz njeno mokro tijelo i božanski osmijeh zbog kakvog su se vodili trojanski ratovi i pisala remek djela svjetske književnosti. Kako su samo dobro znali plesati kroz oluju… Vratio se u vrijeme u kome je sanjao kako će postati slavni pjesnik, imati malu kuću u šumi, psa, kćerkicu i nju. Osjetio je opet davno zaboravljeni miris njene kose. A bilo je teško zaboraviti miris kose nekoga s kim te u noćima mladosti upoznalo Sarajevo… Prisjetio se svih osmijeha, ljubavnih stihova, dodira i prvi put izgužvane postelje, njenog zapetog, mladog tijela na krevetu u mračnom čošku jeftinog motela, prvog drhtaja, sjaja u očima i onog njenog blistavog holivudskog osmijeha. Prisjetio se onda i njihovih iznajmljenih par kvadrata, posljednje svađe, njenog zamagljenog pogleda, par kofera, jednih zalupljenih vrata i jednog „nikad više“.

 

Prolazili su jedno pored drugog i pogledi se, kao klikeri, sudariše. Odveć istrošena tkanina njenog ostarjelog lica blago se izgužva u osmijeh k’o iz ranih holivudskih filmova. Otkriše se njeni i dalje blistavo bijeli zubi. Usne opet poprimiše prirodno crvenu boju, puninu i zanosni sjaj. Sa lica kao da nestade svaka bora. Pokupljena kosa rasu se po njenim nanovo mladim ramenima, opet onako sjajna i gusta. Grudi ponovo poprimiše mladalačku puninu i nabreklost, a zapeto tijelo zasija već odavno zaboravljenim sjajem. Niz njegovo istrošeno lice skotrlja se suza. Jebote, koliko bola u jednoj kapi tečnosti. A samo da se nije nasmiješila… Prošli su jedno pored drugog, bez ijedne riječi, svako u svom smijeru, svako u suprotnom smijeru, opet… Bilo je to tek jedno mimoilaženje dvije osobe, jedan trenutak u vječnosti, jedna suza koju niko nije primjetio… I ništa više.

Alma Međedović

Autor: Predrag Martinović

Komentiraj

Najnovije