VLADO RADOŠIĆ umirovljeni hrvatski branitelj autor dvije knjige o logorašima

Vlado Radošić rođen je 1968. godine u Tisovcu, općina Staro Petrovo Selo. Nakon redovnog školovanja zaposlio se kao djelatnik policije, a u Domovinski rat uključio se redovno. Bio je pripadnik Specijalne jedinice policije ‘Zebre’ Nova Gradiška, zatim zasebne Jedinice policije ‘Jadran’ te temeljne krim policije. Na poslovima kriminalističkog službenika za ratne zločine i terorizam radio je pri Policijskom upravo Brodsko – posavske županije, policijskim postajama Nova Gradiška i Okučani. Radošić je prikupljao podatke u svezi počinjenih ratnih zločina, masovnih i pojedinačnih grobnica, nazočio je eksuhmacijama i indetifikacijama pronađenih osoba. Umirovljen je 2007. godine u zvanju glavnog policijskog inspektora.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Medaljom ‘Bljesak’, Medaljom ‘ Oluja’, Redom hrvatskog trolista, Spomen plaketom ‘Vukovar 1991.’, Pohvalnicom Republike Hrvatske, načelnika Odjela specijalne policije generala Mladena Markača. Za ostvarenja u području društvenih djelatnosti, točnije publicističku djelatnost s tematikom Domovinskog rata, Radošić je nagrađen Plaketom i grbom općine Stara Gradiška i Medaljom grada Nove Gradiške. Posebnu čast svojom plaketom ukazala mu je Udruga roditelja poginulih hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.

U mirovini svoj doprinos pobjedi hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, Radošić je upotpunio pišući knjige o logorašima srpskih logora. Toj ozbiljnoj tematici posvetio je dugi niz godina istraživačkog rada, a okupio i stručan tim. Autor je dvije knjige o ratnim logorašima; Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine i 1992. godine. S drugom knjigom je započeo niz promocija koje je zbog pandemije korona virusa privremeno zaustavio, ali u planu je nastavak.

Knjiga na 650 stranica obuhvaća vjerodostojne izjave logoraša i dokumentaciju iz tog vremena. Knjizi je recenzent dr. sc. Natko Martinić Jerčić iz Memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dok je drugi recenzent mr. Tomislav Šulj. Uredništvo knjige potpisuje zamjenik ravnatelja HDCDR prof. Mate Rupić, lekturu ravnateljica novogradiške Gimnazije prof. Ljiljana Ptačnik, grafičko oblikovanje Bernard Matošević i Danijel Milčić. Suradnice na knjizi su čak tri žene, članice Udruge nositelja projekta, Gordana Radošić supruga autora te Dubravka Kovačić i Katica Golubičić. Do sad je promocija održana u Daruvaru, Pakracu, Ključu, Sinju, Slavonskom Brodu, a Zagreb se čeka.

U sklopu svog istraživačkog rada autor je ostvario brojna prijateljstva s bivšim logorašima koja održava i danas. Pri svakom susretu evociraju se uspomene iz Domovinskog rata, pričaju priče o raznim događajima. Ovom prilikom iznosimo samo sličice iz brojnih izjava logoraša, a za koje je potrebno prilično snage za saslušati ih uživo.

Franjo Kljajić , sin Marijana, pripadnik 103. br. HVO-a Derventa, rođen 08. 10. 1955. u Modranu, općina Derventa, RBiH, s prebivalištem u Modranu, općina Derventa, RBiH, Hrvat, Derventa, niz je podataka o logorašu s kojim se Radošić počesto druži privatno. Svoje logorovanje u srpskom logoru u Staroj Gradiški Kljajić je za potrebe knjige opisao ovim riječima:’ Sutradan su nas odvezli u Bosansku Gradišku, gdje su sa nekim pregovarali o razmjeni za neke njihove ljude, da bi nas kasno popodne odveli i predali u logor „Stara Gradiška“ i predali nekim oficirima JNA i rekli im da nas ne zlostavljaju, jer da ćemo sutra biti razmijenjeni. Odvedeni smo u podrum u samice, a nakon sat vremena vodili su nas pojedinačno na ispitivanje. Dok sam prolazio hodnikom sa glavom oborenom prema podu iz neke prostorije su izišli 4 – 5 uniformiranih ljudi i počelo je prebijanje, pošto sam izgubio svijest, ne znam toliko dugo su me tukli, samo znam da sam se kao probudio, ne sjećam se što se desilo, nego sam osjećao kako me netko drži za kosu i povukao da me ispravi tj. da ustanem sa poda i dalje sam krenuo sa dvojicom kod nekog oficira na ispitivanje, po govoru bih rekao da su „Crnogorci“. Poslije toga takve scene su se ponavljale više puta pa mi je već bilo svejedno kako ću završiti. Izvodili su me tri puta na streljanje, ali sam onda shvatio da su to psihički pritisci, jer uz sve to kazali su mi da su mi žena i djeca također zatvoreni na katu, iako sam znao da su u Sl. Brodu kod brata na sigurnom. Uz fizičko i psihičko svakodnevno zlostavljanje vodili su me u podrumsku prostoriju u kojoj je bila voda, natjeraju me u vodu pa potom puštaju struju, te traže da priznam ubijanje žena i djece, silovanja, koja im naravno nisam dao jer tako nešto nisam niti činio. Svako veče su se u hodnicima podruma, gdje su bile samice, čuli strašni krikovi i jauci od premlaćivanja mojih kolega koji su bili zarobljeni, a posebno kad su prebijali jednog pekara iz Dervente po imenu Velija Redžbedžaj. Jedno vrijeme u ćeliji sa mnom je bio Marko Josić iz okolice Jajca kome su prebijajući ga, kosu sa kožom odvojili od lubanje, nije smio tražiti pomoć doktora pa sam mu ja svojom potkošuljom čistio ranu. U susjednoj ćeliji su bila Josićeva tri prijatelja iz okolice Jajca, Vlado Vulić, Matija Ćurković i Marko Slipčević. Pošto naše mučitelje nismo smjeli gledati u oči, nego smo morali držati oborenu glavu sa rukama na leđima, nisam mogao znati njihova imena nego samo pojedine nadimke kao, Špaga, Bula, Cvrle. U logoru je bio jedan kapetan kojeg su zvali Brale, koji je bio za pohvalu jer me nije maltretirao, a znao je nama logorašima donijeti i nešto za jesti. Jedno vrijeme zajedano u ćeliji sa mnom je bio i jedan mladić iz Ogulina, zvao se Bokulić Ivica, znam da smo se potpisali i na zidu ćelije ali ne znam kako je on i gdje završio. Dana 07. 05. 1992. god. u logor su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa koji su nas popisali i od tada više nisam bio u samici nego sam prebačen na kat u sobu u kojoj nas je bilo dvadesetak. Toga dana rano u jutro su pokupili neke zatvorenike i odveli ih nekamo, mislili smo da su otišli u razmjenu, a ispalo je kasnije da su ih sklonili negdje da ih ne bi registrirao Crveni križ. Tu smo bili kao radna soba što znači da smo čistili WC, dijelili hranu ostalim zarobljenicima, čistili hodnike i dr., tako jednom prilikom smo išli po hranu u vanjsku kuhinju koja se nalazila u krugu logora i pošto nije bilo dovoljno hrane (po njihovom mišljenju) sa vojničkom kutlačom „Špaga“ je zagrabio vode iz jedne lokve kroz koju su prolazili kamioni i po kojoj je plivala masnoća od kamionskog ulja, i tu vodu ubacio u kotao u kojem je bila hrana i rekao: „Bit će to dobro za njih“. Ja sam takvu hranu podijelio i tiho svakome rekao što se desilo pa neka sami odluče hoće li jesti ili ne. Slijedećih dana je bilo manje maltretiranja i udaranja, dok jednog dana mi smo prebačeni u logor „Manjača“. ‘

Ćemal, Fahrudin, sin Ibrišima, civil, rođen 20.01.1961. u Vojićima, općina Ključ, RBiH, s prebivalištem u Velagićima, općina Ključ, RBiH, musliman Bošnjak, podatci su uneseni u knjigu sa sličnom tragičnom pričom iz vremena Domovinskog rata.

‘Po dolasku čekao nas je „Špalir“, tučnjava, udarci sa svih strana do ulaska u ćelije. Zatvoreni smo u ćelije bivšeg zatvora, bez hrane, vode, stalno udarani i maltretirani, u ćeliji sa još 50-ak mojih komšija, među kojima i Rasim Kujundžić koji mi je pomagao da mogu ustati, jer prilikom ulaska stražara u ćeliju, u istom momentu morali smo svi ustati sa glavom sagnutom i okrenuti zidu i izdržavati njihovu tuču. U jednom trenutku su me izveli na hodnik, tukli me, ali da ću izdržati udaranje sa bejzbol palicom ni danas ne mogu vjerovati. Od svih tih udaraca bejzbol palicom po cijelom tijelu nisam ni znao da sam izvršio i malu i veliku nuždu i tako skoro beživotno moje tijelo ubačeno je u ćeliju sa polomljenim rebrima među ostale logoraše, molio sam Boga da me uzme i da mi olakša muke. Za mene i sve nas je to bio period fizički za ne izdržati ali i pretežak psihički, nismo znali ni gdje smo, šta nam je sa porodicama, ni dokle ćemo tako, život samo u četiri zida ćelije. Kroz prozore smo čuli da se nešto dešava napolju, zvuk i rad motora kamiona, galama i psovke su nas izluđivale. Jednog dana su nas prebacili u drugu ćeliju, nas oko 25, u ćeliju zajedno sa dva moja brata, stričevićem, komšijama i rođacima gdje su nas sa posebnim metodama maltretirali, da su nas ostavili i da će nas zaklati kako oni to kažu za naš Bajram, a koji je i bio u te dane u kojima smo mi bili izgubljeni. Nisu nas zaklali, nisu fizički ubili, psihički jesu i kao takve jednog dana su nas oko 50- ak odveli na Manjaču,’ ispričao je Ćemal.

Draganović Emil, sin Hilme, civil, rođen 09. 07. 1963. u Ključu, RBiH, s prebivalištem u Ključu, RBiH, musliman Bošnjak, bio je domaćin u Ključi Radošićevom timu prilikom prikupljanja podataka o logorašima srpskog logora Stara Gradiška. Njegovo zatočeništvo počinje u rodnom Ključu gdje su prvo predali novac, zlato i druge vrijednosti a onda su doživjeli zlostavljanja koja ni u snu nije mogao zamisliti. Nakon toga transportiran je u Staru Gradišku o čemu govori:’ Nakon par sati nam je rečeno da idemo autobusima na drugo mjesto. Kroz napravljeni špalir od njihove vojske kroz koji smo morali proći od sportske dvorane do autobusa udarani smo kao stoka. Krenuli smo u nepoznatom pravcu nismo vidjeli gdje nas vode jer nismo smjeli gledati kroz prozor, stigli smo oko 20 sati i rečeno nam je da smo u Staroj Gradiški. Kako smo izlazili iz autobusa čekao nas je špalir vojnika, nemilo su nas tukli i naredili da vadimo kaiše iz hlača i pertle iz obuće, zatim smo ušli u jednu sobu u sklopu koje je bio i WC, tu smo spavali, u tom smradu i vršili nuždu, a ako bi nam donijeli nešto da jedemo, jeli smo. Sama pomisao na Staru Gradišku, ledi krv u kostima kad se sjetim šta smo prošli. Sjećam se neki njihov vojnik zvali su ga Fadil Bula ali ustvari on je bio Željko Bulatović, strah i trepet za sve nas logoraše. Taj monstrum nas je prebijao, nazivao nas ustašama i balijama. Kad su nas nakon par dana počeli njihovi isljednici ispitivati bio je užas, prvo nas izvedu na hodnik pa nas isprebijaju a onda te ispituju i uvijek isto pitanje:„ Što vam je to trebalo?“ Poslije razgovora ponovo tuča i onako isprebijan u sobu i moliš boga da te nema. Život u Gradiški je bio kao loto ako preživiš preživiš, ako ne preživiš pomisliš bolje bar neću više trpjeti muke. Poslije ispitivanja kad sam došao u sobu vidio sam svoga tatu Hilmu uplakanog i nestrpljivog, kako me pita: „ Kako si sine?“, a ja mu moram reći:„ Dobro, dok sam živ!“ gleda me i trpi moje muke a ne može mi pomoći. Sjećam se u spavaoni je bio jedan Hrvat zvali su ga Zenga i jedan Nedžad iz Beograda, toliko su bili isprebijani da su bili crni po tijelu skakali su sa stolova po njima poslije su odvedeni u nepoznatom pravcu, ne znam šta je bilo sa njima.’

Tri primjera logoraša samo su dio cijele zbirke tragičnih ljudskih sudbina koje je opisao Vlado Radošić, a koji trenutno kao član UHBDRP BPŽ već radi na knjizi o srpskom logoru Bučje. Najveći nedostatak je novac, ali uz donacije ljudi dobre volje knjige se ipak izdaju s ciljem promicanja istine o Domovinskom ratu. Svoj smisao hrvatski branitelji vide upravo u tom pozitivnom radu o toj tematici, a kojem nije svrha širenje mržnje nego ostavljanje trajnih zapisa o događajima tijekom Domovinskog rata. ‘Sve što je zabilježeno, ostat će budućim generacijama kako bi naučili koliko je važno čuvati našu domovinu, jer smo je krvlju stekli,’ zaključuje Radošić.

Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 koji sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Najnovije